Od euforije do depresije
Centar za raspoloženje povremeno se "pali", što dovodi do visokog raspoloženja, i povremeno "gasi", što vodi depresiji
"Kad sam prošlog proljeća posjetila Sanju, prštala je od energije i širila dobre vibracije zaraznim smijehom. Pri našem idućem susretu bila je u dubokoj depresiji i jedva progovorila koju riječ. U takve krajnosti upada već godinama", opisala je svoju školsku kolegicu Riječanka Valentina.
Sanja boluje od bipolarnog poremećaja, u nas bolje poznatog pod starim nazivom manična depresija. Bipolaran znači dvopolan, onaj koji se javlja u dva suprotna pola. U ovom slučaju riječ je o osciliranju raspoloženja između dvije krajnosti - depresije i manije, odnosno euforije.
Prijašnji izraz manična depresija zamijenjen je prije nekoliko godina u međunarodnoj klasifikaciji bolesti zbog negativnih asocijacija koje budi riječ "maničan". Naime, nije posrijedi manijakalnost u smislu abnormalnih seksualnih poriva, nego euforija, patološko povišeno raspoloženje i energija.
Bipolarni poremećaj, od kojeg boluje svaki stoti odrasli čovjek, bolest je raspoloženja kod koje se ono periodično mijenja te prelazi iz vrlo visokog (euforija, manija) preko neutralnog (ravnodušnost) do vrlo niskog (depresija) i tako unedogled. Osoba koja pati od tog poremećaja u maničnom je razdoblju optimistična, ushićena, razgovorljiva, motivirana i puna energije. Koncentracija je tada visoka, a potreba za spavanjem smanjena. U depresivnoj fazi ista osoba je tužna, očajna, plačljiva, bezvoljna i iscrpljena - kao u običnoj depresiji. Između razdoblja povišenog i sniženog raspoloženja obično se javlja razdoblje ravnodušnosti i normalnog funkcioniranja.
Obiteljska veza
Utvrđeno je da je bipolarni poremećaj iznadprosječno prisutan u obiteljima. Blizu 68 posto osoba s bipolarnim poremećajem ima barem jednog bliskog rođaka s istom bolešću ili s kliničkom unipolarnom depresijom. Ako je jedan jednojajčani blizanac bipolaran, postoji 40 do 70 posto vjerojatnosti da će i drugi oboljeti.
Istraživači su pokušali pronaći specifičan gen koji se prenosi iz pokoljenja u pokoljenje, no nije utvrđen jedan jedinstven, nego je vjerojatno riječ o međuigri većeg broja gena. Osim gena, i vanjski utjecaji, osobito jaki ili dugotrajni stresovi u ranoj životnoj dobi, mogu potaknuti bolest.
Moguće varijacije
Raspoloženja se mogu izmjenjivati raznolikim brzinama, od svakih nekoliko sati (što je vrlo rijedak slučaj), do jednom godišnje. Ako unutar godine dana bude četiri ili više izmjena maničnih i depresivnih faza, riječ je o brzoj izmjeni, a ako raspoloženje varira nekoliko puta u tjednu ili čak u istom danu, onda je posrijedi ciklotimija, tj. ubrzana inačica bipolarnog poremećaja.
Kod bipolarnog poremećaja tipa I amplitude su u oscilacijama veće, tako da su depresije izrazito duboke, a manije jako izražene. Kod poremećaja tipa II amplitude su manje tako da raspoloženje ne doseže velike depresivne dubine, a umjesto manije javlja se blaži oblik povišenog raspoloženja ili hipomanija. Moguća su i miješana stanja u kojima se simptomi depresije i manije javljaju istodobno. U njima je rizik od suicida najveći, jer se depresivnoj patnji pridodaje i energija uz pomoć koje osoba može ostvariti želju za smrću.
Osoba koja boluje od bipolarnog poremećaja nalazi se u 12 - 30 posto većoj opasnosti od suicida od onih koje boluju od obične depresije, možda zato što je povratak depresije nakon razdoblja visokog raspoloženja stresniji od kontinuirane depresije. Stopa suicida u bipolarnih pacijenata je 10 do 20 puta veća u usporedbi s općom populacijom.
"Paljenje" i "gašenje" centra za raspoloženje
Sam poremećaj, kao i svaki poremećaj raspoloženja, odvija se u mozgu i temelji na abnormalnoj aktivnosti u strukturama koje reguliraju raspoloženje. Iz razloga koje medicina nije utvrdila, centar za raspoloženje povremeno se "pali", što dovodi do visokog raspoloženja, i povremeno "gasi", što izaziva depresivne faze.
Temeljni uzrok simptoma su periodične promjene u metabolizmu nekoliko neurotransmitera i njihovih receptora. Pretpostavka je da se depresivna faza javlja kad u mozgu padne razina neurotransmitera, kao što su serotonin, noradrenalin i dopamin, ili kad ih neuronski receptori ne mogu koristiti u normalnoj mjeri. U maničnim fazama povišena je aktivnost spomenutih tvari.
Zašto se aktivnost neurotransmitera s vremena na vrijeme drastično mijenja, nije poznato. Izvjesno je da kod bipolarnog poremećaja promjene raspoloženja nisu posljedica vanjskih okolnosti, nego do izmjena dolazi spontano. Moždana aktivnost slijedi neki svoj ritam koji je u većoj mjeri neovisan o okolnostima, za razliku od obične, unipolarne depresije. Ipak, moguće je da stresni događaji pogoršaju depresivnu fazu ako je ona u tijeku, kao i da pozitivni podražaji pojačaju maničnu fazu.
Snimanje magnetnom rezonancijom ne otkriva u mozgu patološke promjene, ali uočavaju se snimanjem tehnikom PET (tomografija pozitronskom emisijom).
Za dijagnosticiranje bipolarnog poremećaja nisu potrebni nikakvi fizikalni i laboratorijski pregledi, jer je dijagnozu upućenom stručnjaku lako postaviti na temelju razgovora s pacijentom.
Postupci koji mogu dovesti do pogoršanja bolesti
- prekidanje uzimanja ili neredovito uzimanje lijekova
- uzimanje nedovoljnih doza stabilizatora raspoloženja može pogoršati fazu manije
- uzimanje prevelikih doza antidepresiva ima sposobnost izazivanja ili pojačavanja faze manije
- konzumacija opijata, amfetamina, alkohola ili kofeina
- premalo spavanja teži izazivanju ili pogoršavanju manije
- previše spavanja pogoršava depresivno stanje
Pažljivo dozirati i tempirati
S obzirom na to da postoji djelotvorna terapija psihofarmacima, bitno je da se bolest što prije dijagnosticira. Nažalost, što zbog nesposobnosti osobe da svoje stanje prepozna kao zdravstveni problem, a što zbog zatucanosti sredine i neosviještenosti liječnika opće prakse, do ispravne dijagnoze dolazi se u prosjeku tek nakon deset godina od pojave simptoma.
Australski psihijatar John Cade prvi je 1948. pronašao sredstvo kojim je moguće djelotvorno ublažiti simptome bipolarnog poremećaja - litijev karbonat. Taj lijek dokazan je kao stabilizator raspoloženja i prvi je učinkovit lijek za bilo koju psihijatrijsku bolest, četiri godine prije otkrića fenotijazina za shizofreniju i benzodiazepina za anksiozne poremećaje.
Preporuka za tretman uključuje korištenje antidepresiva tijekom depresivne faze, ali i litija ili nekog drugog stabilizatora raspoloženja poput karbamazepina (tegretola) ili depakota.
Doze antidepresiva treba precizno prilagođavati i biti spreman povisiti ih čim se počnu javljati naznake povratka u depresivnu fazu. Tijekom manične faze obično se smanjuju doze antidepresiva ili se privremeno ukidaju, jer pogoršavaju maniju.
Psihoterapija je uvijek dobrodošla kao dopuna farmakoterapiji.
Autor:
Ozren Podnar, prof.
Izvor: Vaše zdravlje objavljeno u broju 58 (02/08)
U Landau an der Isar OnLine psihološko savjetovalište, ponedeljak-subota od 18 do 19 sati www.Psycholog.Bayern email:
