Intervju: Depresija - lijek iz snova
Zašto izbjegavati mozganje i introspekcije, čemu služe snovi, što su brige, kako se iskopati iz depresije u dan ili dva - reći će vam lovac na snove Joe Griffin.
Depresija je postala jedna od najraširenijih boljki svijeta, samoubojstva su sve češća, a traume uzrokovane ratom i zlostavljanjem šire se posvuda. Predivno je zato čuti i pokoju lijepu vijest. Joe Griffin depresiju će, kaže, ukloniti i u roku 24 sata.
Kako u samo jednom danu ukloniti ozbiljnu depresiju?
Važno je spoznati kako mozak uopće stvara depresiju. Kad to jednom shvatite, ciklus koji stvara bolest možete ukloniti nevjerojatnom brzinom. Već se 40 godina zna da depresivni ljudi imaju pretjerani REM san. Oni sanjaju daleko više nego zdravi pojedinci. Ono što smo shvatili – i dokazali – to je da negativne introspekcije kao i pomno razmatranje istih, u koje se depresivni tako često zapetljaju, zapravo i jesu uzrok ovog pretjeranog sanjanja. Dakle, depresija se generira tijekom 24-satnog ciklusa. U 24 sata možemo utjecati i na pojavu novih osjećaja.
Zar su snovi odgovorni za depresiju?
Rezultati mojih dosadašnjih istraživanja ukazuju da se uobičajeni san tijekom spavanja može usporediti s generalnim čišćenjem stana. Snovi nas smiruju, emocionalno vraćaju na normalu, tijekom snova zaključuje se i deaktivira emocionalni ciklus koji nas je izbacio iz ravnoteže. No depresivne osobe se toliko brinu i osjećaju toliko beznadno da ovo silno mozganje uzrokuje poplavu snova, koji sa svoje strane troše previše moždane snage. Iz tog se razloga oni bude iscrpljeni, nespremni i nemotivirani za suočavanje s vanjskim svijetom.
Ovo je odmak od prihvaćenih gledišta, zar ne?
Da. Snimali smo stotine slučajeva i uvijek iznova vidjeli da čim depresivni počnu pričati o depresiji, pričaju i o umoru i bezvoljnosti prilikom buđenja te teškoćama s kojima se suočavaju kada trebaju zaspati. Ali kada im se objasni kako su se zapravo sami doveli do tog stanja, objašnjenje zaustavlja negativno mozganje. Uobičajeno objašnjenje njihovih liječnika svodi se na objašnjavanje kemijske neravnoteže mozga. Ali to je tek dio istine: ostatak informacije bi trebao glasiti da nizak nivo serotonina samo ukazuje da nešto u njihovom životu nije kako bi trebalo biti - njihove emocionalne potrebe - ne njihova kemija. Kemija mozga nije uzrok nego posljedica.
Dakle, svojim klijentima objasnite kako sami stvaraju depresiju, i što onda?
Koristimo grupni pristup kombinirajući behaviorističke, kognitivne i intrepersonalne metode, relaksaciju, sugestije i vježbe - a sve se temelji na gentskom daru potreba i resursa. Bilo koja vještina koju osoba već posjeduje, a može je iznova povezati s drugim ljudima i širom zajednicom vrlo je značajna. Posebno je važno to što ih učimo da drugačije koriste svoju moć imaginacije, a to i nije tako teško kao što biste pomislili. Naš je posao spriječiti ih da se toliko brinu i pretjerano sanjaju. Sve se to postiže tijekom prvog ili nekoliko prvih sastanka, i za neke je ljude to sasvim dovoljno. Ostali zahtijevaju još malo rada.
Što su to točno genetski darovi potreba i resursa?
Pod tim se misli na neke nove skupove ideja koje se razvijaju na osnovi novih znanstvenih spoznaja o radu ljudskog mozga. Svi se rađamo s bogatim prirodnim nasljeđem - genetskim blagom spoznajnih zakonitosti. Ove se zakonitosti prikazuju kao fizičke i emocionalne potrebe koje se trebaju zadovoljiti ako želimo da se naš um razvije u svom punom potencijalu. Kako se povezuju i razvijaju, određuju naš specifični karakter, jasnoću naših percepcija te našu osobnu sreću i zdravlje, odnosno naše cijele obitelji - kao i zrelost društva koje stvaramo oko nas.
No nismo mi dobili samo potrebe, tu su i resursi koji nam pomažu zadovljiti te potrebe u našem okolišu. Depresiju uglavnom uzrokuje briga zbog potreba - za kontrolom, smislom, intimnosti, vezom sa širom okolinom - koje nisu zadovoljene te zbog zloupotrebe prirodnih sposobnosti koji nam pomažu u zadovoljenju tih potreba. Brige su, naprimjer, zloupotreba imaginacije.
Koje još tehnike koristite?
Koristimo metodu pripovjedača. Ljudi su naviknuli slušati priče i anegdote. Primjerena metafora, koju sadrži priča, može zaobići obrambeni stav svijesnog uma te ući kao sjeme unutar neokorteksa. Kasnije, kad klijent razmišlja o terapiji, 'sjeme' iz neokorteksa 'proklijat' će i spontano povezati stvari, a oni će doživjeti onaj 'Aha!' trenutak. Tad mogu posjedovati uvid, i jenostavnije će razriješiti stvari.
Evo jednog primjera. Postarija klijentica mog kolege bila je depresivna zbog pojave inkontinencije. Kolega joj je spontano počeo pričati o svom ujaku i ujni koji posjeduju staru kuću za odmor, gdje neki članovi obitelji žive, a svi redovito posjećuju. Postepeno je u priču ugradio metaforu - o tome kako je kuća s godinama postajala vlažnija, te su se pojavile i pokoje vlažne mrlje te problemi s instalacijama. Ipak nikome od obitelji to nije smetalo, svi su i dalje voljeli kuću i uživali u odmoru dovodeći u nju nove prijatelje. Žena je iz depresije izašla bez i da je spoznala da joj je pružena stručna pomoć.
Mislite li da postoje treapije koje je najbolje izbjegavati?
Istraživanja ukazuju da će bilo koja vrsta terapije ili savjetovanja koja potiče introspekciju prošlosti definitivno produbiti depresiju. Ovaj tip terapije zasniva se na krivom zaključku koji ide sve do Freuda. Freud je imao model podsvijesti koji je vrlo sličan septičkoj jami - emocije koje nisu u potpunosti izražene čuvaju se u u ovoj septičkoj jami represije, a terapeut mora osloboditi tegobne emocije. Dakle, oslobođenje osobe. No istraživanje je, i to bez dvojbe, pokazalo da ovaj posao svaku večer odrađuju snovi. Drugim riječima, priroda već posjeduje mehanizam emocionalnog čišćenja, davno prije Freuda.
Smiono ste se upustili i u jedno od najvećih minskih polja, psihoze, za koje sugerirate da su realnost procesuirana od strane mozga koji neprestano sanja. Možete li to pojasniti?
Prvo trebate razlučiti REM stanje i sam san koji se u njemu javlja. REM faza je po karakteristikama slična stanju hipnoze - lijevi neokorteks je uglavnom manje aktivan, imamo automatski pristup metaforama i emocijama, i na ove emocionalne signale reagiramo daleko više nego na stvarnost koja kuca iz vana. Sad zamislite nekoga tko je bio pod tolikim stresom i čiji mozak ne može izaći, barem ne kako bi trebalo, iz REM faze - proces snivanja se pokvario - i tko sad procesuira informacije iz svijeta. Ovakva osoba doživjet će niz raznoraznih čudnih doživljaja.
Kako su sve ovo prihvatili krugovi psihoterapeuta? Postoji li otpor?
Kad smo započeli, bilo je relativno lako. Dobili smo ljude koji su već bili otvoreni za naše ideje. Kasnije smo naišli na dosta otpora. Dobro smo prihvaćeni na određenim mjestima poput Tavistock Institutea u Londonu i sličnih mjesta. Određeni pravci i škole psihoterapije slijede kult, sa svetim tekstom i vrhovnim svećenikom, stoga ni nisu otvoreni za nove ideje. No bodri nas reakcija terapeuta, socijalnih radnika, medicinskog osoblja na odjelima psihijatrije itd. Znali su da do sada nisu imali djelotvoran način u pomaganju i bili su presretni prihvatiti nove ideje.
