ADHD - HIPERAKTIVNO DIJETE

 

 

Odgoj djeteta veliki je izazov za svakog roditelja. Zahtijeva puno ljubavi, vremena, strpljenja, pažnje i učenja o tome kako biti dobar roditelj. Sva djeca prolaze kroz neke razvojne periode koji mogu biti teški i frustrirajući i koji nas mogu ostaviti s bezbroj pitanja. Iako većinu problema s kojima se susretnu roditelji rješavaju sami te uz pomoć rođaka i prijatelja, postoje situacije u kojima im može zatrebati pomoć stručnjaka. Ovaj priručnik obuhvatit će poteškoće djece vezane uz pojavu hiperaktivnosti te ponuditi odgovore na najčešća pitanja roditelja i stručnjaka koji sumnjaju da je dijete hiperaktivno.

Danas se mnoga djeca opisuju kao “hiperaktivna” i čini se da je ovaj izraz postao jako popularan. No, ako je vaše dijete živahno, puno energije, u pokretu, brbljavo, znatiželjno, to još uvijek ne znači da je hiperaktivno, tj. da ima poremećaj pažnje-hiperaktivni poremećaj (popularna skraćenica ADHD dolazi od engleskog naziva Attention deficit/hyperactivity disorder).

Slaganje s okolinom neizmjerno je važan dio čovjekovog života. Djeca koja su nemirna, koja imaju problema s koncentracijom i vrlo naglo reagiraju, mogu imati mnoge poteškoće u svakodnevnom životu. Ovo može otežati uspostavljanje kvalitetnih odnosa s vršnjacima i odraslima, ali i snalaženje u situacijama u kojima se očekuje pridržavanje pravila (npr. vrtić, škola).

Hiperaktivno dijete često ima malo prijatelja i bolno je svjesno svoje izoliranosti i odbačenosti. Njegova impulzivnost i naglost mogu odbijati djecu ali i odrasle. Upravo zbog toga često se dogodi da odrasli takvo dijete ne razumiju pa mu ne pruže pomoć i podršku koje su mu potrebne.

 

Tko je hiperaktivno dijete

ADHD (attention deficit/hiperactivity disorder) je skraćeni naziv za čitav niz ponašanja koja nazivamo poremećaj pažnje i hiperaktivni poremećaj. Odnosi se na skupinu raznih simptoma koji najčešće obuhvaćaju smetnje pažnje, praćene nemirom i impulzivnošću. ADHD nije samo faza koju će dijete prerasti, nije uzrokovan roditeljskim neuspjehom u odgoju, niti je znak djetetove "zločestoće". To je stvarni, biološki uvjetovan poremećaj. Izvor je zabrinutosti roditelja i nastavnika, a najviše samog djeteta kod kojeg je uočena hiperaktivnost.

"Hiperaktivno" dijete može imati poteškoće na tri različita područja: (hiper)aktivnost, pažnja i kontroliranje impulsa. Evo nekih ponašanja karakterističnih za djecu koja imaju probleme na ova tri područja.

Dijete koje ima problema na području (hiper)aktivnosti:

često trese rukama i nogama, vrpolji se, previja, meškolji
često ustaje u situacijama kada se očekuje da sjedi na mjestu (npr. u školi)
pretjerano trči, skače ili se penje u situacijama u kojima to nije prikladno
teško mu je da se tiho i mirno igra
ponaša se "kao da ga pokreće motor"
često pretjerano puno priča
glasno (puno viče, pjeva, priča...)
stalno u pokretu, "u pogonu"
okreće se i vrpolji na stolici
lako se uzbudi
naglo poseže za predmetima
stalno manipulira predmetima, igračkama
ima teškoća ako se treba mirno igrati ili baviti nečim
nemirno je
neumorno je
Nepažnju kod djeteta možemo uočiti kroz sljedeća ponašanja:

radi pogreške zbog nemara ili ne posvećuje pažnju detaljima
teško održava pažnju u zadacima ili igri
čini se da ne sluša čak i kada mu se direktno obraćamo
teško mu je organizirati zadatke i aktivnosti
često gubi stvari potrebne za ispunjavanje zadaća ili aktivnosti
lako ga ometaju vanjski podražaji – koji drugu djecu ne smetaju
sporije je od druge djece u učenju novog i izvršavanju zadataka
sporije je od druge djece u učenju novog gradiva i u izvršavanju zadataka
teško se koncentrira
ima teškoća sa završavanjem neke aktivnosti
neorganizirano je
ima nedovoljne sposobnosti planiranja
odsutno je mislima
nepažljivo je
ima poteškoća u praćenju uputa
kratko trajanje pažnje
teško se zadržava uz i teško dovršava zadatak
Impulzivno dijete:

"istrčava" sa odgovorima prije nego što je završeno pitanje
ima poteškoća s čekanjem reda
često prekida i ometa druge
burno emotivno reagira, ne predviđajući dobro posjedice
djeluje prije nego što promisli
prebacuje se s jedne aktivnosti na drugu
ne može čekati da netko završi rečenicu ili radnju
prekida razgovor
nameće se drugima
ne čeka upute
ne može pratiti pravila igre
Razne studije pokušale su dati odgovor na pitanje koliko je djece sa ovakvim poteškoćama. Iako se podaci dobiveni različitim studijama ponešto razlikuju, čini se da je ADHD prisutan kod 1- 7,5% populacije. Pokazalo se, također, da se javlja dva puta češće kod dječaka nego kod djevojčica.

Postoje razlike u ponašanju djeteta s ADHD-om koje su specifične za određenu kronološku dob. Ove razlike su posljedica utjecaja biološkog sazrijevanja i okoline.

Već u dojenačkoj dobi ovo je djete aktivnije u odnosu na ostalu djecu:

razdražljivo je i puno plače
do kasnije dobi noću traži jesti
ima poteškoće u spavanju, često se budi, teško ga je smiriti i utješiti
ima poteškoće u uzimanju hrane te odabiru adekvatne hrane
može imati trbušne kolike
vrlo često je izražen pojačan tonus mišića, iako rano prohoda ovakvo dijete često je nespretnije od druge djece.
U predškolskoj dobi su izražene sljedeće poteškoće:

prisutna izrazita motorička aktivnost, nikad nije na svom mjestu
loše predviđa posljedice svojih aktivnosti
ne sluša odgajatelja
na pitanja odgovara prebrzo i ne daje si dovoljno vremena da razmisli ili gleda kako druga djeca rade prije nego što pokuša sam uraditi
u oblačenju bez tuđe pomoći, češće ne nauči oblačiti i vezati cipele, zakopčavati dugmad
pokazuje slabije rezultate u pripremama za školu – usvajanje boja, brojeva, slova, korištenju škara
nestrpljivo je, prekida rad grupe, upada u riječ, ometa druge u izvršavanju zadataka ili aktivnosti.
U školskoj dobi djeteta mogu biti prisutni:

motorički nemir - ne sjedi na svom mjestu, šeće razredom
nemir za vrijeme aktivnosti ili izvršenja zadatka
poteškoće pri pisanju domaćih zadataka
nemogućnost zadržavanja pažnje i fokusiranja na bilo kakav sadržaj, što dovodi do neorganiziranosti (prelazi s jedne na drugu aktivnost i rijetko završava započete zadatke)
teškoće u usvajanju školskog gradiva
loša slika o sebi
poteškoće u socijalizaciji
emocionalne poteškoće.

Što je ADHD

Nije nužno da svako dijete koje je povremeno ponekad hiperaktivno, impulzivno i ima poteškoće s pažnjom i koncentracijom ima ADHD. Postoje i druga medicinska i psihijatrijska stanja koja se mogu zamijeniti s poremećajem pažnje i hiperaktivnosti. Neka od njih su:

mentalna retardacija
poremećaj vida ili sluha
poremećaj učenja
prkosno ponašanje
smetnje ponašanja
traume glave
nuspojave lijekova ili droga
I druga djeca mogu se koji puta ponašati živahno, nekoncentrirano, nepažljivo i često takva ponašanja možemo zamijeniti sa simptomima hiperaktivnog djeteta. Takva ponašanja događaju se kada:

je djetetu dosadno
dijete ima neku fiziološku potrebu (gladno je, mora na WC…)
je dijete jako veselo (čeka rođendanski poklon, uspije u nečemu…)
je školsko gradivo teško ili je dijete općenito u prezahtjevnoj situaciji
ga prekinemo u njemu važnoj aktivnosti
je dijete pod stresom ili se u obitelji događaju promjene
Kako bi se hiperaktivnom djetetu mogla pružiti adekvatna pomoć i podrška, potrebno je obratiti se stručnjaku (psihologu, defektologu..) koji će utvrditi radi li se stvarno o ADHD-u i predložiti adekvatni tretman.

 

Hiperaktivno dijete u obitelji

Dijete s poremećajem pažnje i hiperaktivnosti može imati teškoće u odnosima s članovima obitelji. Često se događa da su roditelji već «sve» metode isprobali, osjećaju se neuspješnima i umornima. Čak i u najbrižnijim obiteljima s hiperaktivnim djetetom, međusobni odnosi često su opterećeni napetošću. Jedan od primarnih problema u odnosu roditelj-hiperaktivno dijete je sukob vezan uz neposluh koji može biti posljedica nepažnje ali i roditeljskog nerazumijevanja.

Uz komunikacijske probleme, hiperaktivno dijete često razvija osjećaj nepravde tj. osjećaj da ga se tretira po pravilima koja vidi kao nepravedna te prekomjerno ograničavajuća zbog nakupljenog stresa, srdžbe i osjećaja bespomoćnosti. Roditelji često na djetetovo ponašanje reagiraju ljutito i neprimjereno, što za posljedicu ima još veći prkos djeteta koji rezultira sve strožim roditeljskim komentarima, odbacivanjem, kaznama. Stvara se zatvoreni krug koji se rezultira neprekidnim svađama, borbama ili nagovaranjem i "podmićivanjem" djeteta. Stalno pričanje, buka, uništavanje stvari u kući, skakanje, česti pozivi u školu, bilo zbog neprimjerenog ponašanja ili zbog loših ocjena vrlo su česti scenarij obitelji u kojoj odrasta hiperaktivno dijete. Ponekad su i sami roditelji odbačeni od strane svoje šire obitelji ili prijatelja, jer je ponašanje njihova djeteta dovelo do toga da ih se ne poziva na razna društvena okupljanja i događaje.

Mnogi roditelji hiperaktivnog djeteta imaju kronični osjećaj nesposobnosti, nesigurnosti i stresa, uz osjećaj beznađa i bespomoćnosti koji dominira u odnosu s djetetom. Roditelji koji ne znaju o kakvom se poremećaju radi skloni su ponašanje djeteta proglasiti zločestim ili neposlušnim, nazvati ga napadom na njihov autoritet, inatom i sl. i onda reagiraju iz takvog stava neprimjerenim metodama kao što je vikanje, vrijeđanje ili batine. S druge strane, neki roditelji djetetovo ponašanje procjenjuju kroz vlastitu krivnju, kao nešto za što su isključivo oni odgovorni pa se počinju osjećati loše, ponekad pretjerano popuštaju djetetu i ne postavljaju granice.

Problem krivnje i odgovornosti kao i sam poremećaj vrlo često su izvor sukoba ne samo između roditelja i djeteta nego i između roditelja.

Znakovi da postoje ozbiljni problemi u obiteljskim odnosima mogu biti:

stalni sukobi u obitelj
izbjegavanje druženja i okupljanja zbog nelagode
roditeljske prepirke oko provođenja discipline
roditelji provode sate i sate radeći zadaće sa hiperaktivnim djetetom ostavljajući malo vremena za sebe i druge u obitelji
sukobi i prepirke za vrijeme objeda
stalne rasprave između roditelja i djece radi obaveza i kućnih zadataka
napetost zbog problema u učenju i ponašanju
Roditelji sve češće osjećaju:

- frustraciju
- beznađe
- usamljenost
- ljutnju
- krivnju
- strah za svoje dijete
- bespomoćnost
- razočaranje
- tugu i depresiju

 

Kako roditelji mogu pomoći

Važno je znati da se ponašanje djeteta ne može promijeniti "preko noći". Neka ponašanja je usvajalo i izgrađivalo godinama. Potrebno je vrijeme da bi se opažale promjene i nerealno je očekivati brze pomake. Vrlo često se događa da djeca u početku pružaju veliki otpor promjenama, novim pravilima te se događa da broj nepoželjnih ponašanja poraste. Međutim uz ustrajnost i dosljednost roditelja, ponašanje djeteta će se mijenjati u pozitivnom smjeru, a roditelji će imati realnija očekivanja. Da bi to postigli, roditeljima mogu pomoći slijedeći savjeti.

Postavite si pitanje “Što želim vidjeti kod djeteta umjesto sadašnjeg ponašanja?” (npr. da ne tuče mlađu sestru.). Zatim strpljivo podučavajte dijete takvom ponašanju.

Hiperaktivna djeca najčešće ne reagiraju na kaznu na uobičajen način te često ono što roditelj smatra kaznom, za dijete je nagrada. (npr. majka prekida rad u kuhinji i dolazi vikati, čime je posvetila djetetu pažnju) Zato je vrlo bitno da pratite učinak odabranog ponašanja i procijenite je li nešto kazna ili nagrada za dijete.

Ignorirajte kad god je moguće djetetovo neadekvatno ponašanje, ali zaista budite sigurni da takvim ponašanjem neće doći do fizičkog ugrožavanja djeteta (npr. ne obazirite se ako dijete pleše po sobi ili skače po svom krevetu…).

Budite svjesni vlastitog ponašanja jer djeca uče imitirajući ponašanje odraslih. Roditelj koji ne želi da mu dijete viče, a istovremeno on viče na dijete, neće postići željeni efekt. Dijete uči iz svakog vašeg pokreta i svake vaše riječi. Zato je važno:

da vaše upute djetetu uvijek budu jasne, jednostavne i razumljive kako bi iz njih moglo zaključiti što od njega očekujete. Ako već imate dobra iskustva s nekim uputama i riječima koristite ih i dalje i nemojte ih mijenjati.
budite jasni i određeni tako da dodatno ne zbunjujete dijete. Vaše riječi, "prekini" ili "budi dobar" mogu dijete zbuniti, jer ne zna što pod tim mislite i što zapravo želite. Osim toga:
Razvijajte samopoštovanje kod djeteta.
Hiperaktivno dijete sumnja u svoje sposobnosti. To ga često sputava u postizanju uspjeha, prepoznavanju i prihvaćanju onih aktivnosti u kojima je dobro i uspješno. Takav stav nije začuđujući jer radi dotadašnjih iskustava i različitosti od druge djece, hiperaktivno dijete često razvija nisko samopoštovanje te ima negativno mišljenje o sebi. Pohvalama i primjećivanjem djetetovih osobina, ponašanja i postignuća povećat ćete njegovo samopoštovanje (npr. "Stvarno mi se sviđa kako si na ovom crtežu nacrtao/la sunce" ili "Vidiš kako dobro možeš pospremiti svoje igračke").

Pružite djetetu rutinu, strukturu i predvidivost.
Pažljivo isplanirani dan školskih obaveza, slobodnih aktivnosti i kućnih obaveza imaju pozitivan utjecaj na hiperaktivno dijete. Unaprijed određena rutina stvara podlogu za usvajanje navika učenja. Stoga osigurajte mjesto učenja uz minimalne ometajuće faktore (radni stol ili kutak u prostoriji u kojoj neće biti ometano). Postepeno mu prepuštajte odgovornost za njegove obaveze.

Pružite mu mogućnost da sudjeluje u obiteljskim poslovima.
Dopustite mu da sudjeluju u kućnim obavezama. Odaberite one aktivnosti koje mu dobro idu i koje brzo može naučiti. Aktivnosti trebaju imati svrhu jer dijete ima potrebu da njegov uloženi trud bude cijenjen. Dajte djetetu one poslove u kojima je prisutna i fizička aktivnost npr. iznošenje smeća ili raspremanje stola.

Jasno komunicirajte s djetetom.
Dijete koje je nepažljivo/impulzivno ima potrebu za što jasnijom komunikacijom. Neka upute budu jednostavne, sažete i konzistentne. Najučinkovitije su pozitivne upute, ali odlučne: "Molim te, pospremi svoju odjeću s poda i stavi je u košaru s prljavom odjećom". Agresivna komunikacija i negativno formulirane upute poput «Ti nikad ne slušaš – znaš li napraviti posao koji sam ti zadao?» impliciraju da je dijete nesposobno i nemaju učinka. Roditelj koji koristi obrazac odlučne komunikacije, siguran je u svoja vjerovanja i znat će izraziti svoje ideje, potrebe i želje na jasan i direktan način koji poštuje tuđa prava i osjećaje. Takav roditelj osigurava potrebnu strukturu svojoj obitelji time što je direktan, pravedan u pravilima i očekivanjima od svog djeteta. Također, on je sposoban nametnuti pravila i standarde na način koji dopušta djetetu razmišljati i djelovati neovisno uz preuzimanje odgovornosti za svoje ponašanje. Dakle, važno je da roditelj bude jasan u svezi posljedica, a odgovornost za promjenu leži na djetetu. Jasnoću u komunikaciji možemo postići na razne načine. Ovdje su neki primjeri:

ostvarite kontakt očima
držite ruke nježno na ramenima dok mu objašnjavate što želite da učini ako odbija uspostaviti kontakt
kažite što mislite, i mislite ono što govorite
navedite razlog zbog kojih želite da dijete nešto učini
govorite jasno i razgovijetno
budite smireni i odlučni
izbjegavajte prigovaranje, vikanje, raspravljanje, moljenje može pomoći ako zatražite od djeteta da ponovi što treba učiniti ako ste previše ljutiti/uzbuđeni, otiđite i uzmite si pet minuta, pa se vratite razgovarati
Imajte realistična očekivanja.
Usmjerite se na nekoliko obrazaca ponašanja djeteta za koje smatrate da su neprimjerena (npr. uništava stvari, ozljeđuje vršnjake, puno viče, ne želi pisati domaću zadaću…) i u tome budite ustrajni. Razmislite koje djetetovo ponašanje najvjerojatnije dugoročno ima neugodne posljedice za njega. Ne odabirite ona ponašanja koja vas osobno smetaju npr. ako ne pojede svu hranu koju ste mu stavili u tanjur, ako mu je odjeća više prljava nego kod druge djece, ako nenamjerno nešto razbije. Prenaglašavajući «male» probleme stvorit ćete nepotrebnu nelagodu i napetost. U situacijama promjene ponašanja možete jednostavno opisati poželjno ponašanje. Opišite s nekoliko primjera koji opisuju ponašanje koje se očekuje od djeteta. Očekivanja mogu varirati s obzirom na dob djeteta kao i o njegovoj sposobnosti da shvati i prihvati ono što je rečeno.

Magični trenutak pohvale
U situacijama učenja poželjnog ponašanja važno je da roditelji budu pozitivno orijentirani, da prate, poučavaju i nagrađuju dijete. Kako?

Neka pohvala slijedi neposredno nakon poželjnog ponašanja (npr. "hvala ti što si mi ponio vrećicu").
Pohvalu povežite s konkretnim ponašanjem. (npr. "Super mi je kako si pospremio igračke na policu.") Neka je pohvala konkretna i specifična.
Pohvaljujte dijete smješkom, pogledom, riječima.
Uz riječi pomilujte, zagrlite, poljubite dijete.
Pohvalite dijete svaki put kada se primjereno ponaša, nemojte čuvati pohvale samo za savršeno ponašanje.
Koristite pohvale svaki put kada uočite ponašanje koje želite potaknuti.
Pohvaljujte dijete pred drugima.
Hiperaktivno dijete može imati poteškoća u stvaranju prijateljstva
Mnoga djeca s poremećajem pažnje i hiperaktivnosti imaju poteškoća u uspostavljanju prijateljstva. Na njih se često gleda kao na nekoga tko je drugačiji. Tome je uzrok impulzivnost i kratkotrajna pažnja zbog kojih teže uče socijalna pravila i prepoznavanje socijalnih znakova i poruka. Svjesni su svoje izoliranosti i odbačenosti te nesposobnosti da zadrže prijatelje. Potrebna je dodatna pomoć odraslih (roditelja, nastavnika) da usvoje društveno prihvatljiva ponašanja. Hiperaktivnom djetetu je izuzetno važno dati jasnu uputu. Npr. “Otiđi i stani pokraj grupe djece. Stoj tiho i neko vrijeme slušaj pažljivo o čemu pričaju. Kada si siguran da si razumio, razmisli što bi ti želio reći u vezi toga. Sačekaj prikladnu stanku i onda se uključi.”. Vrlo je bitno da pomoć bude pružena bez kritike, ugrožavanja djeteta i na pozitivan način.

Jedan od načina je da omogućite djetetu da u kuću slobodno dovede prijatelje. Hiperaktivno dijete često ne zna kako, ne vjeruje u sebe, srami se pozvati prijatelja kući. Pomozite mu da ga nazove, razgovarajte s njegovim roditeljima. Vrlo je važno da svaka pomoć pa i ova bude pružena bez kritike (tj. bez izjava poput: "ništa nisi u stanju sam napraviti" ili "to su tvoji prijatelji a ne moji"), na podržavajući i pozitivan način. Pomozite mu isplanirati i strukturirati vrijeme koje će djeca provesti zajedno. Uz vašu pomoć ovakav kontakt može potaknuti prijateljstvo između vašeg djeteta i njegovog vršnjaka.

Vježbajte socijalne vještine kod kuće. Odredit, u dogovoru s djetetom jedno ili dva društvena ponašanja koja želite pojačati. To može biti tiho pričanje, ne upadanje u riječ i sl. Također odredite sistem nagrađivanja za svako ponašanje kao i posljedice za njegovo nepoštivanje. Vježbajte s djetetom, glumite situacije, potaknite i ohrabrite ga kada upotrijebi novu vještinu s prijateljima. Opažajte dijete u igri i kada primjetite da je upotrijebilo novu vještinu, pohvalite ga ili nagradite.

Učinite sve da dijete ne vidi primjer agresivnog ponašanja u kući. Obratite pažnju na vlastito ponašanje kao i ponašanje ukućana kako se ne bi dogodilo da nesvjesno budete primjer agresivnog ponašanja svom djetetu. Televizor je izvor ideja mogućih agresivnih ponašanja! Ukoliko ne možete izbjeći gledanje takvih scena, prokomentirajte ih s djetetom. Dogovorite pravila o tome koliko i kakav televizijski program djeca mogu gledati i budite dosljedni u tome (npr. najviše 1 – 1.5 sati dnevno, nema televizora u dječjoj sobi i sl).

Potaknite dijete na druženje s djecom koja će mu biti pozitivan model za uspješne odnose s vršnjacima.

Uključite dijete u slobodne aktivnosti po njegovom odabiru i sklonostima. Pokušajte mu predložiti one aktivnosti koje se odvijaju u malim grupama te su pod vodstvom odrasle osobe. Također je dobro odabrati aktivnosti koje uključuju što manje natjecanja. Ono izaziva povećano uzbuđenje što kod hiperaktivnog djeteta može povećati učestalost neorganiziranog ponašanja. Nedovoljno uspješno usvajanje novih aktivnosti također može utjecati na njegovo ionako nisko samopouzdanje.

Budite međusobno usklađeni u odgojnim stavovima i zahtjevima na dijete!

 

Hiperaktivno dijete u školi

Školski (ne)uspjeh je najčešći pokazatelj da dijete ima određenu poteškoću. Tek kada se dijete uputi na procjenu radi poteškoća u učenju i/ili ponašanju, te kada se razgovora sa njihovim roditeljima i učiteljima/cama zaključuje se da dijete ima poteškoću od najranije dobi. Međutim, učitelji mogu oklijevati izreći da dijete ima problema s učenjem ili ponašanjem. Češće se radije sami nose s problemom. Ovo se može desiti iz različitih razloga:

Neugoda zbog ulaska u "privatnu sferu" obitelji. Zbog toga učitelji često oklijevaju ući u diskusiju s roditeljima o ponašanju učenika, koje se čini neobičnim ili neprimjerenim za njegovu dob.
Nedovoljno poznavanje dječjih razvojnih faza i vjerovanje da će to samo od sebe proći.
Sklonost da se problem tretira nakon što nastane, umjesto da se spriječi.
Ne žele povrijediti ili naljutiti roditelje. Naime, učitelji često mogu biti izloženi prvoj i najčešće burnoj emocionalnoj reakciji roditelja kada im se skrene pažnja na činjenicu da njihovo dijete ima problem.
Podučavanje u školi može biti jedno od zvanja koje najviše nagrađuje. To je način da se vrijednosti, vjerovanja, nasljeđe i znanje prenesu na buduće generacije. Međutim, podučavanje nije uvijek lako. Učitelj ima utjecaj i posjeduje veliku moć u životima djece. Od svih alata koje stoje na raspolaganju učitelju nijedan nije značajniji od sposobnosti da utječe na djetetovo samopouzdanje. Ako učitelj vjeruje da dijete ima potencijala i da obećava, i dijete će također u to vjerovati. Dok učitelj prepoznaje i podržava djetetove talente i karakteristike, dijete vjeruje da je vrijedno i cijenjeno. Jedno istraživanje hiperaktivne djece koja su postala uspješni odrasli ljudi otkrila je da je dominantan utjecaj na njihov pozitivan razvoj imala osoba koja je vjerovala u njih. Često je ova osoba brižan učitelj/ica.

Nije uvijek jednostavno vjerovati u dijete i vidjeti njegove pozitivne karakteristike, posebno ako ono ima poremećaj pažnje. Teško je pozitivno gledati kada takvo dijete prekida nastavu, gubi papire, smeta učenike u razredu i čini se da prkosi u svakoj prilici. Međutim, paradoksalno je da upravo ta djeca koja predstavljaju izazov i dodatni trud imaju veću potrebu za pomoći nego ona druga. Iskustvo pokazuje da se energična i kreativna djeca često odlično afirmiraju u društvu – ako "prežive" školsko iskustvo.

Kako bi se spriječilo razvijanje daljnjih problema, važno je da učitelji razumiju specifičan način funkcioniranja hiperaktivne djece koji često negativno utječe na školski uradak i općenito izvršavanje obaveza i odgovornosti. Hiperaktivno dijete je zahtijevan učenik i uspješno će učiti u okruženju koje podržava individualne razlike unutar fleksibilnog, strukturiranog pristupa, dok će usmjeravanje na razlike dovesti do stigmatizacije i osamljivanja hiperaktivnog djeteta. Važno je razumijevanje i adekvatno reagiranje na djetetove uspjehe i vrednovanje u iste. Hiperaktivna djeca dobro reagiraju na brižan i poticajan stav učitelja i kao posljedica toga visoko su motivirana i postižu sjajne rezultate. Iako je svako hiperaktivno dijete jedinstveno, postoje neki principi i pravila u izgradnji dobrog odnosa, školskog uspjeha i socijalnih vještina.

 

Kako učitelji mogu pomoći

U učenju
Razdijelite gradivo u manje cjeline. Postavite realistične ciljeve u skladu sa djetetovim mogućnostima. Kod školskog uspjeha hiperaktivne djece planiranje je izuzetno bitno. Omogućite djetetu učenje u malim koracima. Složene upute pri rješavanju zadataka razdijelite na nekoliko jednostavnijih. Pri tome zahtijevajte od djeteta da ponovi što treba učiniti kako biste provjerili razumijevanje. Preferirajte usmeno ispitivanje. Hiperaktivna djeca postižu bolje rezultate i lakše iskazuju svoje znanje usmenim ispitivanjem. Pokušajte ne davati djetetu kratke vremenske rokove. Rezultat će biti znatno slabiji ako bude u žurbi i pod pritiskom. Kod davanja upute cijelom razredu stanite pokraj hiperaktivnog učenika. Koristite njegov pribor za objašnjavanje. Smjestite hiperaktivnog učenika u prvu klupu. Na tom mjestu najmanje će ga ometati događanja u razredu, manja je mogućnost interakcije s drugom djecom tijekom nastavnog sata, jače će se fokusirati na učitelja, a i vi imate bolji uvid u njegov rad. Pomozite učeniku da odredi razumno početno i krajnje vrijeme za zadatak te pratite njegovo pridržavanje toj strukturi. Istaknite flomasterom u boji riječi, slike i pojmove kako biste usmjerili učenikovu pažnju na bitne informacije. Koristite nagrade i pohvale za dovršenje zadatka unutar predviđenog perioda. Povećajte količinu pomoći učeniku. Npr. povećajte duljinu kontakta s učenikom, dodijelite mu vršnjaka «mentora» kako biste osigurali veću podršku u školskim zadacima. Naglasite učenikove interese i snage u razredu, omogućujući prilike da se istakne u najboljem svjetlu.

U razredu
Ova četiri koraka u organiziranju razreda podržavaju prihvatljivo ponašanje i disciplinu:

Uredite prostor razreda kako bi se mogle organizirati razne vrste aktivnosti.
Nezavisan učenički rad – najbolje se odvija na stolu učenika
Pomognite djetetu da ukloni sa stola sve što ometa rad
Rad u malim grupama, podučavanje školskog gradiva.
Pravilima odredite što je dozvoljeno
Dogovorite razredna pravila (zajedno sa djecom) kako bi pojasnili očekivanja. Pri tome je potrebno razmotriti:

pravilima odrediti slobodno vrijeme
točnost
ulaženje u razred te odlazak na određeno mjesto
slušanje i praćenje učiteljevih uputa
traženje učitelja za pomoć
razgovor s drugim učenicima
sudjelovanje u grupnim raspravama
ne upadanje u riječ
Objavite dnevni raspored razrednih aktivnosti. Hiperaktivni učenici imaju potrebu znati slijed aktivnosti te njihova vremenska određenja. Zato ih treba informirati ako dođe do promjena. Rutina i raspored mogu spriječiti mnoge probleme s nejasnim očekivanjima.

Nagradite učenike za poštivanje razrednih pravila. Ne zaboravite da hiperaktivna djeca vjerojatno imaju dugu povijest problema s ponašanjem temeljenom na pravilima. Pohvalite ga tako da naglasite koje je pravilo poštivalo.

Komunikacijske vještine
Kako je hiperaktivno dijete nepažljivo te čuje samo dijelove komunikacijske poruke, izuzetno je važno provjeriti je li dijete primilo cijelu poruku. Najvažnije je davanje točne informacije.
Navodimo neke korake koji bi mogli biti korisni u komunikacijskom procesu:
Uspostavite kontakt očima. Razgovarajte gledajući dijete.
Govorite jasno i razgovjetno normalnim glasom. Nije potrebmo vikati ili izdavati naredbe. Većina djece, pogotovo tinejdžera, prilično je čujno osjetljiva.
Prezentirajte upute ili zahtjev na jednostavan, precizan način, naglašavajući što je to što želite da dijete učini. Izbjegavajte davanje negativnih naredbi (ono što ne želite da učini).
Provjerite je li dijete čulo ono što ste rekli pitajući ga da ponovi ono što je rečeno. Ako ponovi točno, prilika je da se pohvali njegova točna percepcija riječi.
početakˆ

Odnos učenik-učitelj

Ponekad učitelji mogu doživjeti frustraciju i stres slično kao i roditelji u svojem odnosu sa hiperaktivnim djetetom. Bilo kod kuće ili u razredu, u suočavanju s djetetovim teškim ponašanjem, odrasli mogu postati emotivno hladniji, stroži i stalno usmjereni na kaznu. Zato:

Potrudite se upoznati i razumjeti karakteristike hiperaktivnog djeteta. Učiteljevo poznavanje ponašanja hiperaktivnog djeteta je jedan od najvažnijih elemenata. Npr. nedosljednost je jedna od glavnih karakteristika ponašanja hiperaktivnog djeteta uočljiva kada učenik zadatke jedan dan obavlja dobro a drugi dan loše. Ako učitelj ne razumije tu karakterističnu nedosljednosti, može učenika staviti u neprimjeren pritisak govoreći "Znam da možeš bolje, jer si sve to napravio jučer".

Budite fleksibilni. Tko se prilagođava «teretu zadatka», hiperaktivno dijete ima veće šanse za uspjeh.

Ne žurite podučavajući. Postoji mnogo načina da učitelj prenese učenicima poruku "Požurite!" - tako da žuri kroz lekcije, ne odvaja dovoljno vremena da jasno pokaže organizaciju gradiva, da ne zamjećuje dobro ponašanje koristeći autoritaran pristup. Sve to može rezultirati sukobom s hiperaktivnim učenikom, koji općenito ima poteškoća s očekivanjima u okruženjima koje karakterizira brzina i nefleksibilnost.

Stvorite strukturu i rutinu. Učitelj bi trebao imati stalnost u dnevnim aktivnostima. Svaka provedena aktivnost u svom trajanju može varirati, ali slijed aktivnosti bi trebao ostati isti. Takva rutina razvija dnevna očekivanja.

Uklopite tjelesnu aktivnost. Ako omogućite da se učenici protegnu ili jednostavno ustanu, kao dio dnevnog rasporeda, to može pomoći pri smanjenju stresa, povećava budnost te daje priliku učenicima da budu aktivni uz dopuštenje.

Izbjegavajte previše informacija. Hiperaktivno dijete- učenik se bolje nosi sa malim dijelovima zadaća. Učitelj može postepeno povećavati "radno razdoblje", pritom ohrabrujući učenika za "ustrajnost u radu" te na kraju za "završen posao".

Utvrdite prioritete u ponašanju. Prekomjerna aktivnost ili nemir, ne mora se nužno loše odraziti na rezultate; no, impulzivnost i nepažnja su ono što narušava rezultat. Stoga, neke aktivnosti mogu biti zanemarene. Primjer, mrmljanje i tiho udaranje može se ignorirati dok god ne narušava rad hiperaktivnog učenika ili ne postane smetnja drugim učenicima. Dozvola za kretanje može se koristiti kao motivator, npr. "Kad dovršiš svoj zadatak, možeš se malo razgibati u stražnjem dijelu razreda."

Omogućite da dijete iskusi prirodne posljedice za neprimjereno ponašanje. Bilo bi dobro da učitelj prije kazne provjeri je li dijete razumjelo zadatak i što treba napraviti, te jednostavno to nije učinilo (neposluh) ili je, ipak propustilo dio poruke-upute.

Preusmjerite neprimjereno ponašanje. Ova strategija jednostavno uključuje uklanjanje učenika iz jedne situacije, gdje je neprimjereno ponašanje počelo ili će tek početi, te postavljanje učenika u drugu situaciju. Primjer, premještaj iz jedne klupe u drugu.

Često ponavljajte pravila. Kako biste spriječili probleme koji se javljaju kada učenik prijeđe iz jedne u drugu situaciju, pripremite ga kratkim ponavljanjem pravila koja su primjerena u novoj situaciji.

Održavajte interes. Možda i najvažnija karakteristika koja održava interes hiperaktivnog učenika je stil podučavanja učitelja. Kod većine učenika interes je veći kada su učitelji vizualno dinamični, koriste humor, mijenjaju visinu glasa, komuniciraju sa razredom i kroz šalu i kreću se po učionici.

 

Poseban kutak za roditelje

Biti roditelj hiperaktivnog djeteta koji puta može biti jako zahtjevno pa se roditelji često mogu osjećati iscrpljeno, osamljeno, krivo, frustrirano ili ljuto.

Važno je prepoznati znakove umora i reagirati. Evo nekih načina kako možete reagirati i preuzeti dio kontrole nad situacijom:

Upoznajte se s hiperaktivnošću – roditelji često navode da im je pomoglo kada su razgovarali s drugim roditeljima hiperaktivne djece ili čitali članke i tekstove o hiperaktivnosti. Na ovaj način aktivno se bavite problemom te se umanjuje osjećaj usamljenosti i krivnje (npr. "dijete se tako ponaša jer sam ja loš roditelj").

Tražite pomoć stručnjaka – stručnjaci (psiholog, defektolog, pedagog) mogu pomoći tako da vam dodatno pojasne stvari koje vas brinu ili zbunjuju te da vam daju konkretne savjete vezano uz ponašanje prema djetetu i odgojne postupke. Jedan od izvora pomoći: SOS linija Hrabri telefon 0800 0800.

Tražite podršku ljudi koji su vam bliski – u stresnim situacijama u životu pomaže razgovor s ljudima koji su nam bliski. To može biti bračni partner, prijatelj/prijateljica, roditelji ili bilo koja druga osoba kojoj se inače povjeravate, koja će vas saslušati i pokazati razumijevanje.

Zastupajte svoje dijete – vaše dijete se također može osjećati usamljeno, frustrirano, neprihvaćeno. Važno je da zna da ste vi tu za njega i da se može osloniti za vas. Kroz zastupanje djeteta, osim što mu pomažete u konkretnoj situaciji, učite ga o tome kako da se izbori za sebe i svoja prava. Zastupanje djeteta odnosi se na to da mu vjerujete, da ukoliko je potrebno intervenirate u školi ili vrtiću i razgovarate sa stručnjacima koji rade sa vašim djetetom.

Brinite o sebi – da biste mogli biti "dobar" roditelj važno je da se i vi osjećate dobro, a to znači da brinete o sebi i nađete vrijeme za sebe. Različiti ljudi se opuštaju i uživaju u različitim stvarima: duge šetnje, tople kupke, razgovor i druženje sa prijateljima, odlazak u kino, bavljenje sportom. Razmislite malo o tome što je za vas opuštajuće i uzmite si vremena da to i napravite – bez osjećaja krivnje! Osjećat ćete se bolje sami sa sobom i u obitelji. Obratite pažnju na to koje su vaše vlastite potrebe i potrebe druge djece u obitelji. Odmor, izlet, putovanje, prijatelji, hobiji i druge aktivnosti pomažu u smanjivanju razine stresa roditelja, ali i braće i sestara.

I za kraj: ne dozvolite da hiperaktivnost utječe na vaš dobar odnos s djetetom! Osim što je hiperaktivno, dijete ima mnoge druge osobine koje ga čine cjelovitom osobom. Uživajte sa svojim hiperaktivnim djetetom: radite stvari zajedno, dijelite osjećaje i misli, šalite se i zabavljajte, opuštajte i veselite… Vidite ga takvim kakvo ono jest! Time ćete mu pružiti najvažniju osnovu za životnu sreću.

Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba