Spolno uznemiravanje i zlostavljanje
Sama definicija seksualnog zlostavljanja je invazija na tjelesni integritet određene osobe i napad na slobodu i samoodređenje, gdje god se ono izvršilo, u ili izvan bračne postelje.
Seksualno nasilje zajednički je naziv za : seksualno uznemiravanje, seksualno zlostavljanje i seksualno zlostavljanje djece i incest.
Negativni fenomen seksualnog zlostavljanja široko je rasprostranjen u svim društvima i ima tendenciju rasta. Prema podacima američke zdravstvene asocijacije ( AMA ) 54% žena bilo je žrtvama seksualnog nasilja, a čak 42% njih nikada nije prijavilo zločin.
Prvi, i uvjetno rečeno, najblaži oblik seksualnog nasilja je seksualno uznemiravanje. Što sve označava taj pojam? Seksualno uznemiravanje je svakako nepoželjno, uglavnom tjelesno ponašanje seksualnog obilježja koje postiđuje, ponižava i zastrašuje osobu na temelju spolnosti. Ono može biti verbalno poput prostačkih dobacivanja i šala, u obliku opscenih telefonskih poziva, ležernih komentara i spolnih prijedloga i poniženja na način spolno specifičnih oznaka. Seksualno uznemiravanje može biti i neverbalno, a iskazuje se tjelesnom gestom ili se žrtva izlaže pornografskim materijalima.
Suočavajući se s tim fenomenom , Vijeće Europe je 1990, godine u svom poslovniku seksualno uznemiravanje i zlostavljanje definiralo kao "svako nepoželjno ponašanje seksualne naravi ili kakvo drugo ponašanje temeljeno na spolu koje ugrožava dostojanstvo žena i muškaraca na radnom mjestu. Ono obuhvaća nepoželjno fizičko, verbalno i neverbalno ponašanje".
Ponašanje utemeljeno na spolu - odnosi se na ponašanje kojim se izričito podcjenjuje ili ismijava , fizički ugrožava ili plaši zbog nečijeg spola, npr. iskazuju se uvrede glede spola, neugodne primjedbe o izgledu ili oblačenju, uvredljivi i ponižavajući komentari.
Fizičko ponašanje seksualne prirode - razumijeva nepoželjan tjelesni kontakt od dodira , glađenja , šaptanja do prisiljavanja na spolni odnos.
Verbalno ponašanje seksualne prirode - obuhvaća neugodna upucavanja i sugestivne primjedbe i insinuacije te poticanje na seksualni odnos.
Neverbalno ponašanje seksualne prirode - odnosi se na isticanje pornografskih i seksualno sugestivnih fotografija, predmeta ili pisanog materijala.
Neki oblici seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja obično se i ne prepoznaju kao uznemiravajući. Lista primjera je duga , ali navedimo neke : plakat za dječju lizalicu "ližimo hrvatsko" ili televizijska reklama za uloške " rastezao se sa mnom". Upravo je ta neverbalna dimenzija najproblematičnija jer se uglavnom prihvaća kao dio kulture.
Žrtve seksualnog uznemiravanja podjednako mogu biti muškarci i žene iako su žene izloženije takvoj vrsti diskriminacije. Istraživanja AMA-e pokazuje da samo 5% osoba muškog spola prijavljuje seksualno zlostavljanje. Oblici uznemiravanja muškaraca kad im to čine žene razlikuju se od uznemiravanja žena kad im to čine muškarci. Pojam uznemiravanja obično razumijeva ponovljene incidente , ali nitko nema pravo tako se ponašati, pa iako se incident dogodi samo jednom. Nasilje ili dodirivanje intimnih dijelova tijela bez suglasnosti, primjeri su zlostavljanja pa makar se dogodilo i prvi put.
Na raširenost pojave zlostavljanja ukazuju podaci Američkog nacionalnog Centra za žrtve seksualnog nasilja. U SAD je svake minute silovano 1.3 žene, što je čini zemljom s najvećom stopom silovanja. Ta je stopa četiri puta veća nego u Njemačkoj a čak dvadeset puta veća nego u Japanu. Svaka treća žena u Americi izložena je riziku seksualnog nasilja , a čak svaku sedmu siluje vlastiti suprug! Prema podacima 61% žrtava je mlađe od 18 godina, a 22% njih je u dobi od 18 do 24 godine. Po njihovim podacima čak 84 % žena ne prijavljuje silovanje !
U obitelji kao temeljnoj društvenoj jedinici odvija se primarna socijalizacija. U njoj dijete uči i stječe obrasce ponašanja od svojih uzora- roditelja. No ti naučeni obrasci ponašanja ne moraju biti i društveno najprihvatljiviji. Zbog fizičkog nasilja u obitelji dijete može razviti i devijatne oblike ponašanja.
Veoma često se u obitelji javlja i seksualno nasilje u različitim oblicima od seksualnog uznemiravanja u užoj obitelji i incesta do uznemiravanja od članova šire obitelji. Dugo se ovaj problem ignorirao i zanemarivao zbog srama, neznanja ali i straha da se obitelj ne raspadne. Kad dvoje ljudi odluči stupiti u brak, oni to čine na dobrovoljnoj osnovi kao dvije potpuno ravnopravne individue. Duboko ukorijenjeni patrijarhalni odgoj definira brak kao muževo vlasništvo nad ženom. Na taj način je bilo dopušteno muškarcu da uzme ili da ima ženu kad god on to poželi. Po tom obrascu supružnička ljubav podrazumijeva verbalne primjedbe vezane uz spol, ali često i fizičko ponašanje seksualne prirode. Jedan od oblika seksualnog uznemiravanja može biti i jest odbijanje uporabe kontracepcije, prisiljavanje na gledanje pornografskih časopisa, filmova i slične građe.
Vjerojatno jedan od najvećih tabua uznemiravanja u obitelji jest silovanje u braku, koje ima sve "odlike" klasičnog silovanja. Svako silovanje je u funkciji moči i ono obuhvaća:
1. seksualni odnos bez pristanka uz uporabu snage, verbalne prijetnje ili ucjene
2. prisilu na spolni odnos koji pretpostavlja uporabu različitih sredstava prisile kao što je hladno oružje i druge vrste oružja.
Nije rijetko da je sam čin silovanja izraz muškarčeva bijesa, čin moći i njegove tjelesne nadmoći. Žene - žrtve silovanja u braku, ne prijavljuju svoje supruge. Razloga je mnogo, a najčešći su strah da se obitelj ne raspadne te sram od reakcije okoline.
Kao što za seksualno uznemiravanje odraslih osoba kažemo da je čin moči i dominacije, a svrha mu je uspostava autoriteta, tako za seksualno uznemiravanje i zlostavljanje djece kažemo da je riječ o činu osoba s ozbiljnim psihološkim poremećajima. U primjerima seksualnog nasilja nad djecom seksualno se nasilje vrlo rijetko se veže na tjelesno, ono ne mora nužno sadržavati i snošaj. Ono uključuje dodirivanje, egzibicionističko ponašanje, izlaganje djeteta pornografskim sadržajima, oralni i analni spolni odnos. Najčešće žrtve seksualnog nasilja su djevojčice.
Seksualni oblik zlostavljanja najgori je oblik upravo zbog položaja žrtve koja ne razumije što joj se zbiva, vrlo često sebe krivi za takvo ponašanje, a zbog ovisnosti o roditeljima obično se boji otkriti istinu, uglavnom iz straha od zlostavljača koji prijeti da "to" ostane njihova tajna. Prosječna dob žrtve je 9 godina, a najčešći zlostavljači su očevi i poočimi. Trećina djevojčica je prvi put zlostavljana u dobi od 5 godina. Pretpostavlja se da se 90 % slučajeva nikada ne sazna.
Zlostavljanje ima veoma teške posljedice za osobu koja mu je izložena neovisno o okruženju u kojem se ono zbiva jer izravno narušava emocionalno i mentalno zdravlje žrtve. Ono može učiniti žrtvu: napetom i ljutom , može uzrokovati depresivni poremečaj i može prouzročiti nesanicu i simptome stresa. Žrtve seksualnog nasilja pate od posttraumatskog sindroma. Ti simptomi uključuju šok, nevjericu, strah, poniženje, neugodu, a često se sama krivnja nalazi u sebi. Ako se radi o neodobravanom tjelesnom doticaju i silovanju , uz psihičke poremećaje javljaju se i zdravstvene teškoće. Najgore i najteže posljedice su one koje se odnose na djecu. Kako su djeca od najranijeg dijetinstva izložena takvom ponašanju, vrlo se rano počinju seksualizirano ponašati i vrlo često se smatraju vrijednima jedino kao seksualni objekti. Izravne i najuočljivije posljedice očituju se fizičkom zdravlju dijeteta. Kao se radi o žrtvama osjetljive dobi, zdravstvene teškoće mogu se razviti u kronične i tako ostaviti dugoročne posljedice. Takva djeca osjećaju se drugačijima. Izdvajaju se iz svojih dobnih skupina i teško uspostavljaju veze i prijateljstva. Posljedice na mentalno zdravlje djeteta u kasnijoj dobi odražavaju se na koncentraciji i u komunikaciji , što utječe na djetetov psihosocijalni razvitak.
Prvi pisani zakoni ne sadrže nikakve odredbe o seksualnom nasilju, dapače ozakonjeno je kupovanje djevice za ženidbu. Prvu pojavu zanimanja države za silovanja i slična kaznena dijela nalazimo u XIII st. u Engleskoj za vrijeme kralja Edwarda I. Koji je smatrao da je silovanje pitanje javne sigurnosti i državna briga. Taj zakon uveden 1275 godine za silovanje predviđa kaznu od dvije godine i novčani iznos koji kralj određuje.
Opća deklaracija o pravima čovjeka usvojena na Općoj skupštini ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948 jamči temeljna ljudska prava: "SVA LJUDSKA BIĆA RAĐAJU SE SLOBODNA I JEDNAKA U DOSTOJANSTVU I PRAVIMA. ONA SU OBDARENA RAZUMOM I SVJEŠĆU I JEDNO PREMA DRUGOME TREBAJU POSTUPATI U DUHU BRASTVA".
I Ustav Republike Hrvatske u svom članku 14 svojim građanima jamči temeljne slobode i prava čovjeka i građanina. Nema domaćeg propisa koji cjelovito uređuje pitanje seksualnog uznemiravanja. To je pitanje sporadično riješeno u Kaznenom zakonu (NN 110/1997) kad je riječ o težim oblicima koji se tretiraju kao kazneno djelo bludnih radnji (či.193). Kako se kod nas zakon mijenjao, tako su kaznena dijela ovog obilježja u početku bila svrstavana u skupinu kaznenih dijela protiv dostojanstva ličnosti i morala, danas su to dijela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa, što je svakako bolja klasifikacija jer se njime štiti sloboda pojedinca glede spolnih odnosa neovisno o spolu. Kazneni zakon u glavi XIV. Sadrži odredbe za sljedeća kaznena dijela : silovanje (čl.188); spolni odnos s nemoćnom osobom (čl.189); spolni odnošaj s djetetom (čl. 192); bludnje radnje (čl.193); iskorištavanje djece ili maloljetnih osoba za pornografiju (čl.196) itd. Sam zakon ne daje definiciju bludnih radnji već prepušta pravnoj teoriji i sudskoj praksi određivanje tog pojma. U sudskoj praksi bludnje radnje najčešće su prepoznate kao dodirivanje, milovanje i pipkanje, koje se zbiva u određenom kontekstu i kazneno je djelo ukoliko su ispunjeni uvjeti objektivne i subjektivne naravi. Članak 189. koji tretira djela seksualnog odnošaja s nemoćnom osobom, navodi osobe s nekim duševnim smetnjama, ne zanemarujući ni one koji imaju fizičku deformaciju ili su jednostavno nemoćne, a njihovo stanje se definira kao "nesposobni za otpor". Ovo djelo se razlikuje od silovanja po tome što počinitelj ne primjenjuje silu ili prijetnju prema žrtvi, već koristi njezinu postojeću nesposobnost, odnosno stanje nemoći koje nije sam prouzrokovao. Članak 197 upoznavanje djece s pornografijom- tretira samo one mlađe od 14 godina, dok su mlađi stariji maloljetnici izostali. Zakon se također ne odnosi na Internet i njegove mogućnost u dostupnosti pornografskog materijala. Čini se da zakonodavac nije jednako zabrinut za adolescenata i moral djece.
Nameče se dvojba da li se radi o slučajnim propustima ili neosjetljivosti zakonodavca. Ono što zasigurno možemo zaključiti jest da se zakonodavci u slučajevima seksualnog zlostavljanja moraju osloniti na savjete i ideje stručnjaka koji se bave tim pitanjima. Zakonodavac bi svakako trebao biti zainteresiran za izobrazbu o ovoj problematici jer ona nas svakodnevno sve više okružuje.
Izvor: http://www.medicina.hr
Napomena: Sumnjate li na pojedinu bolest i/ili stanje uvijek zatražite savjet psihologa. Nikad ne odgađajte posjet liječniku i ne zanemarujte savjet profesionalnog medicinskog osoblja zbog nečega što ste pročitali na portalu psiho.biz . Sadržaj portala nije zamjena za profesionalni medicinski savjet, dijagnozu ili terapiju i nije prilagođen osobnim potrebama pojedinog korisnika.
OnLine psihološko savjetovalište, Magistar psiholoških znanosti Sandra Jovanović Miljko Specijalist traumatske psihologije, ponedeljak-subota od 18 do 19 sati www.Psycholog.Bayern email:
