Kockanje

Kockanje

«Najveći svjetski problemi mogu biti riješeni ukoliko shvatimo ljudsko ponašanje.» O ponašanju (1974)- Skinner, B.H.(1904-1990)

Za kockanje možemo reći da predstavlja jedan od starijih oblika zabave. Ako se sjetimo rimskog carstva, sjetit ćemo se i poslovice «Kruha i igara».

Kockanje predstavlja jedan od oblika ponašanja kojim želimo doći i do brze i lake zarade, kockanje pojedincima čini gledanje utakmica na koje su se kladili zanimljivijim, kockanje naprosto predstavlja oblik zabave.

Iako kockanje predstavlja zabavu, postavlja se pitanje zašto ljudi kockaju kad su šanse dobitka nerijetko 1:1000000 (npr loto).

Psihologija ponašanja, tj biheviorizam pokušava dati odgovor na postavljeno pitanje. Skinner, jedan od najvećih predstavnika biheviorizma i biheviorističke psihologije, koji se bavio cijeli svoj profesionalni život proučavanjem ljudskog ponašanja i predviđanja postupaka i ponašanja na temelju poznavanja objektivnih podataka i promjena u okolini, daje odgovor na postavljeno pitanje.

Skinner temelji svoje objašnjenje na uvjetovanju tj na potkrepljivanju ponašanja koje nazivamo kockanje, smatrajući da su bitni rasporedi potkrepljivanja. Kod kockanja nikad ne znamo kada će se pojaviti nagrada (pozitivno potkrepljenje) tj dobitak na npr lutriji, kladionici i sl. Možemo dobiti već prvi put, možemo dobiti nakon petog puta, a možemo ostvariti dobitak i nakon stotog puta.

Bitno je napomenuti da mogućnost dobitka postoji. Ukoliko potkrepljenje varira i ukoliko nije stalno, takav raspored nagrađivanja kod ljudi proizvodi visok stupanj konzistentnosti u ponašanju (kladiti ćemo se usprkos prethodnom gubitku, jer znamo da mogućnost dobitka postoji).

Upravo su igre na sreću i postavljenje prema tom načelu potkrepljivanja. Aparati za kockanje su programirani tako da pružaju nagradu nakon točno određenog broja pokušaja, ali se nikad ne zna kada će se to dogoditi. Takva vrsta nagrađivanja dovodi do ponašanja koje je vrlo trajno i uporno i koje je zbog toga otporno na gašenje, što objašnjava upornost s kojom ljudi igraju igre na sreću.

Možemo takvu vrstu nagrađivanja naći i u vlastitom domu, npr roditelji koji s vremena na vrijeme nagrađuju vlastitu djecu, dijete će se između dvije nagrade ponašati pristojno, jer nikad ne zna kada će biti nagrađeno.

Svi smo mi skloni igrama na sreću, prijavama na kvizove gdje nam se smiješi primamljiv dobitak koji bi nam većini riješio ne samo egzistencijalnu situaciju, već nam i omogućio i lagodniji život, ali većini nam kockanje ne prelazi nekakve okvire društvenog prihvatljivog hazarda.

Kockanje je zabava sve dok ne pređe u naviku. Granicu je, na žalost, teško utvrditi. Kockanje, samo po sebi, nije društvena devijacija; društvenom devijacijom postaje u trenutku kada prestaje biti igrom te postaje stalni način ponašanja, jer tek tada izaziva niz društvenih, gospodarskih i psihičkih posljedica.

Neka istraživanja su pokazala da što je društvo siromašnije, što je niži socio-ekonomski standard, što je veća razlika među društvenim slojevima, kockanje i igre na sreću su u porastu. Odgovor na pitanje «Zašto ?» je vrlo jednostavan.

Osobe koje si ne mogu priuštiti većinu stvari na tržištu, koje nam se uzgred rečeno, smiješe sa svjetlucavih i primamljivih jumbo plakata te nas bombardiraju iz razno raznih časopisa, razvijaju osjećaj nesigurnosti, bespomoćnosti. Kako nismo u stanju brzo ( a ponekad niti cijeli radni vijek) zaraditi potrebnu svotu novca pribjegavamo «lakim» načinima zarade-igrama na sreću.

Kockanje i igre na sreću se, posebice u tranzicijskim zemljama često tretiraju kao jedina šansa za pristojan život,  infantilni pokušaj da se izađe iz beznađa, i to na isti onaj način koji rade alkoholičari (posezanje za kockom u kojoj vidimo utjehu). S pravom ćete čitajući ovaj članak postaviti pitanje: «A što je sa zlatnom mladeži koja ne živi na egizistencijskom minimumu». Istraživanja su pokazala da u tim slučajevima ulogu igraju osobine ličnosti o kojima je dosta izvještavao istaknuti psiholog Zuckerman.

Zuckerman opisuje pojam «traženje iskustva» ili laički rečeno traženje rizičnih situacija koje povisuju adrenalin. Možemo reći da, obzirom su materijalno zbrinuti i ne moraju razmišljati o zaradi, imaju i slobodnog vremena koji nerijetko dovodi do dosade i besposličarenja. Kao rezultat se nameće kockanje. Često takvo ponašanje izaziva pozornost vršnjaka, roditelja, može biti rezultat bunta prema društvu.

Kada kockanje postane dio svakodnevice, kad postane stil života, kada zamijeni jutarnje ispijanje kavice i do dovede do opsesivnog gledanja na sat kada se otvara kladionica ili lutrija, kada ozbiljno naruši vaš materijalni status, tada ne govorimo o zabavi, već o socio-patološkom fenomenu, o vrsti mentalno-socijalne devijacije, pri čemu problem ne ostaje samo na kockanju, već poprima šire oblike devijantnog ponašanja.

Danas se u stručnoj literaturi govori o patološkom kockanju, koje ima elemente ovisnosti slične ostalim ovisnostima (o alkoholu, drogama...), a podrazumijeva gubljenje kontrole nad kockarskim ponašanjem, što dovodi do oštećenja u osobnom, socijalnom i financijskom području vlastitog života.

Patološko kockanje je progresivan bolest, što znači da se simptomi s vremenom pogoršavaju i postaju sve ozbiljniji. Neka istraživanja upozoravaju da je kocka bitna faza u razvoju kriminalne karijere; među kockarima je mnogo osoba već prijavljenih policiji zbog osnovane sumnje da su počinili krimnalno djelo. Patološko kockanje je jedna vrsta ovisnosti  s impuzivnom prisilom kod koje postoji želja da se povrati ono što se prethodno izgubilo.

Kod patološkog kockanja radi se o poremećaju kontrole poriva koje karakterizira zaokupljnost kockanjem, planiranje i razmišljanje o sljedećoj igri uz razmišljanje kako da se nabave novci za nju; naglašena je stalna potreba da se ulaže sve više novca da bi se postiglo željeno uživanje.

Ukoliko se pokuša kockanje skratiti ili prekinuti javlja se nemir i razdražljivost. Takva osoba skriva od drugih do kojeg je stupnja je "otišao" u kockanju. Nerijetko se osoba radi nabavke novca upušta u nezakonite aktivnosti, prethodno prodavši niz vrijednih stvari iz stana. Zanimljivo je da se i kockari služe, već davno «prodanom» rečenicom kao i ostali ovisnici «Ja mogu stati kad poželim, ja sam taj koji kontrolira situaciju». Na taj način pokušavajući zavarati druge, zapravo zavaravaju sami sebe

Ljudi se kockanju ponekad daju i kada se nalaze fazi tjeskobe, pri čemu kockanje ima funkciju oslobađanja napetosti i stvaranju osjećaja zadovoljstva.

U početku smo ohrabreni dobitcima, li vrijeme dobitaka kratko traje, nakon čega slijedi period gubitaka, nakon čega težimo povratku gubitaka i tako nastavljamo s kockanjem. Kockanje postaje tada glavna preokupacija u životnim aktivnostima. Posljedica takvog ponašanja je zanemarivanje obitelji, posla, dolaženje u financijske probleme radi posuđivanja novca, sklonost pribjegavanju raznom prevarama kako bi se došlo do novca za kockanje.

Uzmimo primjer iz svakodnevnog života: Svi smo mi povremeni kockari, svatko je od nas barem nekoliko puta u životu otišao u kladionici, uplatio desetak kuna ili platio loto za isto toliko novca, a da ne spominjemo da nas je većina u više navrata izrezivala kupone za glavni novčani dobitak. S nestrpljenjem bismo čekali početak utakmica, vaterno navijali za mogućeg donositelja novca iz kladionice ili bismo šaptali Karmeli da izvuče baš naše zaokružene brojeve. Zamislimo da smo upravo mi, povremeni kockari, dobili malo poveću svotu novca. Mali broj nas, «dobitnika» će reći odlično i sutra opet uplatiti manju svotu novca, a većina će reći kako su složili dobru kombinaciju i proglastiti se prorocima, te sutra uložiti više novca, te tako povećavati uloge, dok ne izgube više nego su dobili.

Kako biste izbjegli zamke kockanja, pročitajte male savjete (ako ne pomognu, neće škoditi):

•    Disciplinirajte se: nakon dobitka ne povećavajte uloge, jer kocka je varljiva

•    Ne nadajte se velikim zgoditcima, jer veće su šanse da vas udari grom nego da dobijete jackpot

•    Neka kockanje ostane stvar zabave, a ne «zamišljeni» izvor prihoda