Na što trebaju paziti osobe koje boluju od epilepsije?

Neosporno je da konzumiranje prevelikih količina alkoholnih pića može dovesti do izbijanja napadaja. Osobito je kritično razdoblje kada dolazi do naglog pada koncentracije alkohola u krvi, više sati nakon konzumiranja. Još veći rizik postoji u osoba ovisnih o alkoholu, i to osobito prvih nekoliko dana apstinencije.
Što se tiče konzumiranja malih količina alkoholnih pića, kao što je na primjer čaša vina ili odgovarajuća doza drugog pića, nije vjerojatno da će to dovesti do napadaja. Iznimku predstavljaju osobe posebno osjetljive na alkohol, ali one su vrlo rijetke. Međutim, potrebno je uzeti u obzir da i manja količina alkohola može pojačati sedativno djelovanje nekih antiepileptika, osobito ako su doze lijeka relativno visoke. Što se tiče pušenja, nema izravnih dokaza da ono izaziva epileptičke napadaje, osim ako se ne radi o pravom trovanju nikotinom. Može se, međutim, reći da pušenje kao uzrok mnogih drugih bolesti na indirektan način nepovoljno djeluje i na epilepsiju. Uzimanje droga kao što su kokain, amfetamini, LSD, "crack" ili sličnih tvari, može dovesti do napadaja i kod osoba koje nemaju epilepsiju, pa se može reći da su te droge i medicinski najstrože zabranjene.

U Republici Hrvatskoj postoji niz propisa koji reguliraju pitanje radne sposobnosti za obavljanje pojedinih poslova.
Kao što je na više mjesta već rečeno, postoji puno oblika epilepsija koje se među sobom jako razlikuju. Te razlike uključuju veliki broj detalja: od uzroka, izgleda i liječenja do prognoze. Jedan od najvažnijih detalja koji utječe na mogućnost obavljanja posla je stupanj umnog i motornog funkcioniranja osobe kako prije tako i u tijeku same bolesti. Ovisno o obliku epilepsije to funkcioniranje ne mora, ali može biti povezano s epilepsijom.
Tijekom povijesti pokazalo se da epilepsija nije mogla spriječiti neke od najglasovitijih pojedinaca da u svojem poslu budu najbolji. Tome svjedoče mnogi, a među najpoznatijima mogu se navesti: Napoleon Bonaparte, Alfred Nobel, Georg F. Händel, Fjodor M. Dostojevski. Pa ipak, premda epilepsija ne dovodi do nesposobnosti stjecanja bilo kojeg znanja ili vještine, prilikom odabira zanimanja nužno je procijeniti rizik negativnih posljedica do kojih bi mogao dovesti epileptički napadaj za vrijeme obavljanja posla. U tom smislu neophodno je provesti procjenu radne sposobnosti. Međutim, kako u svom apelu Europskom parlamentu 2001. godine navode međunarodne profesionalne i neprofesionalne udruge koje se bave epilepsijom, mjere protiv diskriminacije na radnom mjestu trebale bi biti jedan od prioriteta.
U Republici Hrvatskoj postoji niz propisa koji reguliraju pitanje radne sposobnosti za obavljanje pojedinih poslova. Prema mišljenju mnogih epileptologa, spomenute propise trebalo bi osuvremeniti i snažnije afirmirati individualnu procjenu radne sposobnosti ovisnu o vrsti, učestalosti i težini napadaja.

Uzroci pojave epileptičkih napadaja, osim nabrojenih bolesti, mogu biti i dugotrajnije sprečavanje spavanja, hipoglikemija (niska koncentracija šećera u krvi), duži i intenzivniji tjelesni napor, (nedovoljna opskrba mozga kisikom), a u rjeđim slučajevima i emocionalni stres. Treba naglasiti da jedan napadaj ne čini bolest, te da je potreban detaljniji neurološki pregled i obrada kako bi se postavila konačna dijagnoza epilepsije.

Bavljenje sportom općenito ima vrlo povoljne učinke, a u osoba s epilepsijom uočen je i povoljan utjecaj na učestalost i težinu napadaja. To se tumači utjecajem sporta pri prevladavanju akutnog ili kroničnog stresa koji su dobro poznati provokativni faktori za izbijanje napadaja. Osim toga, bavljenje sportom jača osjećaj samopouzdanja i umanjuje društvenu izoliranost koja ponekad prati epilepsije.
Prilikom odabira sportskih aktivnosti, osim individualnih afiniteta, najvažnije je da korist bude veća od potencijalnih rizika. Tu je potrebna individualna procjena, najbolje u suradnji s liječnikom-epileptologom. Svaki sport ima specifične opasnosti koje treba realno sagledati i planirati odgovarajuće zaštitne mjere. Isto tako je prilikom procjene rizika potrebno uzeti u obzir kolika je vjerojatnost da dođe do napadaja.
Kao uostalom i kod ljudi koji nemaju epilepsiju, najzdravije je rekreativno, ali redovito bavljenje sportom. Mjere opreza mogu se razvrstati u nespecifične (npr. izbjegavanje većih opterećenja prilikom visokih temperatura zraka), te specifične za pojedini sport (npr. plivanje uz dobra plivača koji je upoznat s tehnikom spašavanja).

Propisi koji reguliraju pitanja vozačke sposobnosti osoba s epilepsijom doneseni su već prije više od dva desetljeća, no još uvijek su na snazi. Prema njima vozačku dozvolu kategorije  A i B osoba s epilepsijom može dobiti samo ako se napadaji ne pojavljuju dvije godine nakon prestanka uzimanja terapije.
U gotovo svim razvijenim zemljama Zapada propisi su znatno liberalniji, osobito kada je riječ o uzimanju antiepileptičkih lijekova. Na posljednja dva hrvatska simpozija o epilepsijama posebna pozornost dana je upravo ovim pitanjima te je izrađen prijedlog osuvremenjenih propisa. Namjera je novih propisa, a čije se konačno usvajanje očekuje, da se što većem broju osoba s epilepsijom omogući dobivanje vozačke dozvole, a da se istovremeno što učinkovitije iz prometa isključe svi oni koji bi svojim sudjelovanjem u prometu ugrožavali opću i vlastitu sigurnost.
Što se tiče vožnje biciklom stanje je vrlo slično kao kod vožnje motornim vozilima. Procjena opasnosti je individualna i to je pitanje najbolje raspraviti prilikom redovite kontrole kod specijalista epileptologa. Tko se odluči za vožnju biciklom trebao bi imati zaštitu za glavu koja se, uostalom, preporuča i osobama koje nemaju epilepsiju. Ako se radi samo o rekreativnoj vožnji biciklom svakako se preporuča vožnja po putevima bez motornih vozila ili na obilježenim biciklističkim stazama.

Iako u više od 90% slučajeva žene s epilepsijom rode zdravo dijete, općenito imaju te osobe manje djece.
Unatoč činjenici da su u 50% slučajeva oboljelih od epilepsije žene, tek se tijekom posljednja dva desetljeća posvećuje veća pažnja problemima i specifičnim čimbenicima koji se javljaju u žena koja imaju napadaje. U prošlosti se ženama s epilepsijom nije preporučalo, čak se i branilo imati djecu. U nekim slučajevima se vršila sterilizacija žene koja je imala napadaje u cilju prevencije trudnoće. Međutim tijekom posljednjih desetljeća mijenja se javno mnijenje, a i zdravstvena edukacija zajednice je bolja tako da te okrutne i neprimjerene odluke prestaju biti realnost.
Nažalost još uvijek žene i njihove obitelji ne prepoznaju specifične probleme koji nastaju kao posljedica epileptičkih napadaja, odnosno ne uočavaju koliko epilepsija ima širok i intenzivan upliv na ženino zdravlje od puberteta , menarhe, menstruacije, u pitanju trudnoće i samog poroda i na koncu utjecaj lijekova na dijete koje će roditi. Iako u više od 90% slučajeva žene s epilepsijom rode zdravo dijete, općenito imaju te osobe manje djece. Samo djelomično je razlog tome osobna odluka bolesnice, jer istraživanja dokazuju da žene s epilepsijom imaju češće nepravilnosti menstrualnog ciklusa i druge ginekološke probleme koji mogu interferirati s fertilitetom.

Prehrana kao terapijsko sredstvo u liječenju epilepsija pokušavala se koristiti već od 1900. godine (gladovanje, ishrana bez soli i sl.), uglavnom bezuspješno. 1921. godine počela se primjenjivati tzv. ketogena dijeta čija je svrha povećanje iskorištavanja masti, a smanjenje korištenja ugljikohidrata i bjelančevina. U nekim je oblicima ta dijeta pokazala povoljno djelovanje, ali ipak je stručno mišljenje da, osim u iznimnim slučajevima, takvo liječenje nema dugotrajnog učinka te da ga je izuzetno teško provoditi čak i u bolnici.